Godine 2020. umro nam je tata. Zvao se Kevin i živio je na jedrilici na Novom Zelandu.
Zašto vam ovo govorim kad bih trebao pričati o priči za naš mračni fantasy top-down MMORPG?
Zato što postoji osjećaj koji se javlja dok prolaziš kroz tugu i počinješ nekoga zaboravljati, i složen je. Na neki način to je olakšanje, jer više ne živiš tako izravno s boli. Ali je i zastrašujuće, jer zaboravljaš.
Tata je umro pod prilično tajanstvenim okolnostima i nikad nismo dobili pravi konačni odgovor na to kako, ni što se dogodilo te noći. Sad smo svi pomireni s tom misterijom. Ali najbolji savjet koji sam ikad dobio bio je da se suočim s tugom izravno i da nikad ne bježim od nje. I jesam. Obojica jesmo. (Al je za mjesec dana trebao dobiti prvo dijete, pa je to bio blagoslov koji nam je svima trebao.)
Kad smo počeli pisati Mortumusovu liniju zadataka i lore, to nas je natjeralo da razmišljamo o suprotnom. Što se dogodi kad se ne suočiš? Gdje bismo sad bili da se nismo?
To je pitanje koje je nadahnulo prvu priču unutar Mortumusa. To je putovanje da se zaboravi. Da se pobjegne od nečega što je prebolno za pamtiti. Ali ako kreneš za linijom zadataka, ipak ćeš biti prisiljen sjetiti se i suočiti se s onim od čega si bježao. Usput možda pomogneš svijetu, ili možda samo odlučiš ostaviti ga onakvim kakav jest.
Jer to „zaboravljanje”, nazovimo ga tako, nije samo putovanje lika. To je putovanje svijeta. Mortumus je svijet koji je zaboravio sam sebe.
I to mislim doslovno. Cijeli je svijet ispisan jezikom koji nitko živ ne zna čitati. Uklesan je u sve, u zidove, ruševine, nadgrobne ploče, u temeljnu stijenu pod tvojim nogama. Tu je već stotinama godina, a ljudi koji žive u svijetu prolaze ravno pokraj njega, kao da je to samo trošenje na starom kamenu. Zaboravili su da je to ikad uopće bio jezik.
Ali to jest pravi jezik. Sagradili smo ga cijelog, s pravim pravilima i svime, i zaista ga možeš naučiti čitati. I nitko to ne radi sam. Ovo je MMO, jedan zajednički svijet s tisućama ljudi u njemu, i kroz cijeli server igrači komad po komad sastavljaju jezik. Dok to čine, svijet počinje otkrivati ono što je nekoć bio. Smjerove. Imena. Povijest. Ono što je ovo mjesto bilo prije nego što je zaboravilo sebe. Svijet pamti samo zato što ga se svi zajedno prisjećaju.
Svijet je k tome i surov. Jedno mjesto, svi u njemu, prave posljedice kad pogineš. Ali ono čemu smo se stalno vraćali dok smo ga pisali jest da cijeli svijet pun stranaca tiho i tvrdoglavo pomaže zaboravljenom mjestu da se sjeti onoga što je bilo, a većina njih ni ne zna da upravo to rade.
Ne moraš izgubiti tatu na jedrilici da bi išta od ovoga osjetio. Svatko nosi nešto u što je tiho odlučio ne gledati. Igra to samo pretvara u mjesto kroz koje možeš prošetati.
Nismo krenuli stvarati igru o tuzi. Krenuli smo stvarati igru kakvu su dva brata oduvijek htjela napraviti, po noćima i vikendima, bez ičijeg dopuštenja. Ali priča koju smo nastavili pisati ispala je upravo ona koju smo već živjeli. Svijet koji je zaboravio sebe, i tisuće ljudi koji ga polako, zajedno, prisjećaju natrag. To je Mortumus. I njegovo stvaranje način je na koji smo se mi suočili sa svojom.
